|
Sunčani dan, oko 4 sata popodne. Početak je mjeseca Kolovoza i sunce sa svojih 35 plus nemilice prži sve na što pogleda. Naplatne kućice Zabok. Automobili prolaze mahom nakrcani prema moru dok moj uzdignuti palac služi kao zgodna zabava za putnike. Većina me njih iz auta pogleda poput najvećeg serijskog ubojice što mi govori o utjecaju američkih filmova na puk vulgaris lijepe naše. Zasigurno misle kako ću, stanu li mi, izvaditi pištolj, opljačkati ih, ubiti i auto odvesti u duboku provaliju. Tako me naime ispod oka pogledavaju. Sve mi je ponekad neugodno pa često i psujem. No zlatno pravilo „netko mora stati“ održava me na životu.
Na čelu se roje kapi znoja dok prolazi treći sat autostopa; discipline u kojoj sam stasao do najvišeg nivoa; još od srednjoškolskih dana; koliko ga mrzim toliko ga i volim. I napokon! Prilazi kamion, sa visine vozač me pogleda i upita „dokle“; odgovaram „na more“, a on reče „upadaj!“. Još jedno pravilo autostopa koje zasigurno vrijedi: „Kamiondžija je autostoperov najbolji prijatelj“. Čovjek je iz Petrinje i vozi ravno na more; hvala bogu prolazi pored Zadra gdje se moram iskrcati ne bi li s dvojicom prijatelja odjahao na predivni Velebit.
Iz kazetofona simpatičnog vozača sviraju novovalski hitovi od kojih prepoznajem: Seks Pistols, Buzzcocks, Blondie, Talking Heads. Okrećemo na razgovor o glazbi ali i o cestama pošto smo obojica ljudi sa ceste ali dakako iz drugačije perspektive je sagledavamo. U trenu mi vozač pokazuje svoj novi mobitel u kojem se nalazi „potpuno besplatna navigacija za sve ceste svijeta“. Zazvučalo mi je to poznato pa i ja izvadih mobitel kojeg sam nedavno dobio na poklon ali jednostavno još ga nisam proučio. „Samo ga upališ, uneseš destinaciju i on te vodi.“ reče vozač. Radi se ovdje dakako o Nokiji C5 koja se gužva i u mojem džepu – neobične li slučajnosti. Pretpostavih da je uistinu dobra kad je i vozači kamiona koriste koji prevaljuju ogromne udaljenosti. I zaista! Ona ima besplatnu navigaciju i to ne samo za vožnju već i za hodanje što zgodno dođe nađete li se u nepoznatom gradu gdje tražite malu sporednu uličicu. Potpuno BESPLATNO. Odlučih svoju igračkicu proučiti detaljnije tijekom vožnje.
Nacionalni Park Paklenica. Divna kreacija prirode, kanjon visokih stijena preko kojih se kao pauci veru penjači iz cijeloga svijeta. S dvojicom se prijatelja upućujem u planine. Nas dakako ne zanima penjanje jer mi smo rođeni hodači: trojica osobenjaka hodaju jedan za drugim. Cilj nam je od Paklenice, preko Visočice stići do Baških Oštarija. Kako bi otprilike opisao udaljenost reći ću da asfaltnom cestom od Baških oštarija do Paklenice ima oko 70 kilometara. Planina je međutim puna teških uspona i terena koji putovanje uveliko otežavaju. Ali planina je zato svježa, bajkovita i odiše nekom mitskom energijom iz pradavnih vremena kada su na pašnjacima Velebita pastiri sa svojim stadima preli legende.
Laganim hodom prolazimo pored potoka Velika Paklenica i veremo se na brdo odnosno na povišenu livadu gdje se nalazi sklonište Struga; jedno od ljepših koje sam ikad vidio. Uspon klasičan: puno znoja, napor u nogama, ispijanje vode i kratki odmori. Struga je smještena u šumici pored široke livade, a nekad se ovdje nalazila austrijska carinarnica. S druge, morske strane bila je tada Mletačka Republika odnosno Venecija. Dokaz je to nekadašnjeg frekventnog puta kroz Velebit. Tuda su prolazile karavane roba i ljudi s jedne na drugu stranu. Pastiri su napasali svoja stada. Danas ih više nema.
Od Struge odlučujemo se na nesvakidašnji pothvat: pješačenje do Planinarskog doma Visočica. Taj je put zahtjevan i na nekim mjestima teško prohodan zbog minskih polja zaostalih od prošlog rata. Pretpostavljamo da ćemo, krenemo li u zoru do večeri stići i popiti pivo u planinarskom domu. Noćimo u šatoru pored skloništa Struga i spremamo se za sutrašnje teško hodanje. Jež jede rajčicu, Fejs sjemenke, a ja režem špek.
Pogled puca na Jadransko more, sa šatora se cijede kapi rose. Na velebitsku je livadu stigla zora. Uz teške krmelje na očima iskačemo van šatora i čekamo prve zrake sunca da nas osuše, zagriju i pripreme za daljnji put. Iako znamo da će kasnije pržiti, u samu zoru sunce dolazi kao lijek na tešku ranu. Neopisivo je koliko čovjek u takvim trenutcima nauči cijeniti ono što ponekad uzima zdravo za gotovo poput topline jedine zvijezde koja nam omogućava život. Nakon laganog doručka na leđa stavljamo naprtnjače, oboružavamo se vodom iz obližnjeg izvora Marasovca i krećemo dalje. Na Velebitu je zbog oskudnih uzvora potrebno nositi puno vode pogotovo u ljetnim mjesecima. U svom pretincu nosim dvije litre što je minimum.
Cijeli dan hodamo preko nepreglednih šumskih prostranstava ispresjecanih velikim livadama od kojih su neke duge i po 3 kilometra. Duge žute travke djeluju kao ogromna polja žita na visini od 1000 metara. Te se livade i nekadašnji pašnjaci ne mogu uočiti kada s mora gledamo na Velebit. On s te perspektive djeluje kao najobičnija prepreka na putu prema moru ali u stvari je prepun najraznovrsnijih krajolika. Usput uživamo u šumskim jagodama i malinama. Kako nisam ponio fotoaparat muči me što ne mogu zabilježiti predivne prizore. No u trenu se sjetih da u džepu imam mobitel. Nije mi to nikad palo na pamet jer sam uvijek smatrao da je slikanje mobitelom za djecu i potpune amatere ali pri prvom okidanju shvatih da je kvaliteta fotografija bolja od očekivane. Nokija je spasila situaciju i sad je držim pri ruci ne bi li uhvatio kakav divan trenutak. Ples bijelih poput vate poslaganih oblaka iznad ogoljelih vrhova zadivljuje iz trena u tren. Ležimo u visokoj travi i uspoređujemo zalihe vode. Rečeno nam je da se prvi bunar nalazi tek podno vrha Visočice koja je po procjeni udaljena još 6 sati hoda. I opet čovjek na planini nauči cijeniti vodu koju svakodnevno, pri odvrtanju špine uzimamo zdravo za gotovo.
Rečeno nam je da nekadašnji vojni objekt Rudine danas služi kao planinarsko sklonište. Rudine su po karti od planinarskog doma Visočice odaljene dva sata hoda no u Rudine stižemo oko 19 sati, umorni i izmučeni. Iznenađeni smo jednostavnim drvenim objektom limenoga krova gdje je nekad bila prva crta bojišnice. Teško mi je zamisliti borbe na ovako nepristupačnom terenu i stratešku važnost istoga. Odlučujemo se na mali odmor i na posljednji teški marš. Valjda ćemo do noći stići u planinarski dom i popiti hladno pivo? Uz put nas ometaju stalni natpisi „mine“, „pazi mine“ ili „ovdje je velika opasnost od mina“. Iako je razminirano nekoliko metara s jedne i druge strane staze koja je na području oko Rudina dobro označena mala trema ipak postoji. Ne plašimo se već nastavljamo dalje. Problemi naime započinju s uspinjanjem na vrh Seline s kojeg predivni pogledi pucaju na Liku s jedne i na Jadran s druge strane. Vjetar šiba sa svih strana i udara o znojne majice točno negdje oko bubrega. Neugodno iskustvo. Karta kaže da je susjedni vrh Visočicu moguće zaobići i poslije toga doći ravno pred planinarski dom. Ustrajemo u brzini ne bi li stigli prije mraka jer već je 20:30 i nebo se lagano rumeni.
Prema karti kupljenoj u dućanu planinarske opreme kojeg ne bi trebalo biti velikih problema: staza je ucrtana i prolazi ravno ispred nas. Krećemo dakle ogromnim spustom da bi se par trenutaka poslije našli na strmim obroncima Visočice. Okliznete li se na ogromnim stijenama mogla bi vam to biti zadnja greška u životu jer rijetko bi tko preživio pad u duboku provaliju. Hodamo dakle po strmini vodoravno. Tek na pola puta uočavamo da ovom stazom rijetko tko prolazi jer je teška i prepuna je već spomenutih natpisa za mine. Da stvar bude nezgodnija markacijama se najednom izgubi svaki trag, a noć je pred vratima. Hodamo po vlastitom nahođenju jedan za drugim u strahu od kobne eksplozije. Prema instinktu slijedimo imaginarni put kojeg smo sami zacrtali. Poslije sat vremena iskrivljenih zglobova, dobivenih žuljeva i popuštanja živaca, pored još jednog znaka za mine nalazimo markaciju na uhodanom putu. Hvala Bogu! Bila bi šteta da nekog raznese mina 15 godina poslije završetka rata.
Noć je. Hodamo do planinarskog doma Visočica gdje trebamo stići svaki čas. Prema karti on se nalazi na kraju malene livade ali tu nema ničega osim bunara s vodom i dvije razrušene kamene kuće. Nastavljamo dalje i spuštamo se. Tražimo planinarski dom. Stižemo do ceste, ustvrđujemo da smo krivo skrenuli pa se opet penjemo. Kao u Bermudskom trokutu vrtimo se u krug, a doma nigdje na vidiku. Noge popuštaju i u trenu drugovima priopćujem da ostajem spavati vani, u šumi jer noge me više ne slušaju. Kako i bi poslije 12 sati konstantnog hodanja po teškom terenu i u strahu od mina? Šator odlučujemo postaviti pored bunara i pored razrušenih kamenih kuća. Voda prija kao melem. Ne možemo se načuditi fantomskom planinarskom domu kojeg nigdje nema, a na karti je lijepo i čitko ucrtan.
Idući dan saznajemo šokantnu činjenicu: spavali smo pored planinarskog doma! On je razrušen u domovinskom ratu i poslije nije obnavljan. Zašto je ucrtan na karti? Zašto uopće takve karte prodaju u trgovini Iglu Šport i zašto je uopće proizvođać karata SMAND d.o.o. takvu kartu pustio na tržošte? Karta je iz godine 2002., a rat je kao što znamo završio 1995. Sramota! Nekoga bi to moglo stajati života. Da je tom stazom išao netko manje iskusan i manje lud zasigurno bi GSS imao pune ruke posla. Od Struge smo odlučili marširati do Visočice kako bi u planinarskom domu nakon napornog dana odmorili, a ono planinarski dom u ruševinama, Zamislite! I sad se pitam treba li ovdje nekoga zašamarati ili cijelu stvar ostaviti otvorenu pa neka netko stane na jebenu minu?
|
